Lastovski poklad: plesno-etnološka studija

“Lastovski poklad: plesno-etnološka studija” je studija o suvremenim pokladnim običajima na otoku Lastovu koji su kao reprezentativna nematerijalna baština prepoznati i uvedeni u Registar zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Ministarstva kulture.

U opširnom uvodnom poglavlju autorica raspravlja o metodologijama istraživanja plesnih zbivanja, o nedoumicama struke, o kulturnom turizmu te o osobnom iskustvu terenskog istraživanja. Različitim pristupima izučavanju plesa autorica se općenito priklanja istraživanju plesnih zbivanja u kontekstu, inzistirajući na povezništvu dijakronijskih i sinkronijskih presjeka, refleksivnosti te prožimanju teorijskog znanja i njegova praktičnog propitivanja.

Slijedi povijesni pregled lastovskog poklada. Autorica se kritički osvrće na pisanu građu iz 19. i 20. stoljeća, posebice na manjkave opise ženskih sudionica tzv. lijepih maškara. U kontekstu pokladnih zbivanja Lastovo je jedinstveni slučaj da žene izvode lančani ples s maramicama kao supstitutima za mačeve s kojima se inače izvode slični muški lančani plesovi (osim u Kotoru, gdje i pripadnici Bokeljske mornarice plešu lančani ples s rupčićima). U većini dosadašnjih etnoloških, etnoteatroloških i etnokoreoloških istraživanja uglavnom se nastojalo otkriti zajedničku mitološku pozadinu i svojstva pokladnih uloga i zbivanja, svodeći sve mačevne plesove u istu kategoriju, zanemarujući pritom spolne i rodne, a zatim i pobliže koreološke razlike pojedinih izvedbi. Na dosad nedovoljno primijećenome primjeru lastovskih lijepih maškara, te u nas, a čini se i u Europi jedinstvenoj pojavi njihovoga ženskog lančanog plesa, prikazan je određeni androcentrizam na terenu, kao i u znanosti. Ovom studijom osvijetlila bi se I druga, zanemarena ženska strana običaja.

Slijede poglavlja s gustim opisom pokladnih zbivanja po danima s posebnim naglaskom na strukturu plesa: pokladarskog kola i kola lijepih maškara. Prepliću se perspektive autorice-istraživačice, subjekata zbivanja-pokladara i lijepih maškara, te pisanih izvora – literature i Statuta lastovskog poklada. Autorica potom donosi opis plesa po figurama i prema riječima samih plesača i plesačica uz stručnu komparaciju s povijesnim izvorima i pojašnjenjima mijena.

Temu zaokružuje raspravom o umjetničkoj primjeni etnokoreološkog znanja – u stvaranju plesne koreografije na primjeru lastovskoga pokladnog kola. Prikazuje kako Lastovci plešu kolo u kontekstu svojih poklada, kako se sami predstavljaju na smotrama folklora izvan Lastova, a zatim analizira poznatu koreografiju Lastovskog poklada Ivana Ivančana u izvedbi profesionalnog folklornog ansambla. Zaključuje da su i umjetničke koreografije plesa, kao i etnografski tekstovi, način predstavljanja tradicije koji može biti vjerodostojan, ali isto tako i oblikovan autorstvom koreografa koji pred širom javnošću odlučuje o reprezentativnosti nečije lokalne tradicije. Ovisno o autoritetu istraživača njegovo viđenje može značajno utjecati na lokalnu zajednicu pa i tako da za javno predstavljanje mijenjaju svoje tradicijske modele.