Blagdan Sv. Vincence, zaštitnice Blata

Glavni godišnji javni nastup Viteškog udruženja je 28. travnja, na dan sv. Vicence. Tada se Kumpanjija igra po izvornim pravilima. Pripreme za taj dan traju mjesecima. Igrači se svakodnevno uvježbavaju, provjerava se i obnavlja nošnja, popravljaju mačevi…

Dan prije samog nastupa, oko 18h, bubnjar (tamburlo) je na plokati. Netom sa zvonika završi zvonjava ˝Zdravo Marije˝ bubnjar počinje bubnjati navješćujući sutrašnji dan. Tri puta ide oko plokate, a zatim se glavnim ulicama kroz mjesto uputi prema do kapitanove kuće. Na sam dan sv. Vicence ujutro u 6 sati, bubnjar je ponovno na plokati i ponavlja svoj ritual, a isto čini i u podne. To je znak kumpanjolima da se pripreme i sastanu na dogovorenom mjestu.

Tu vojvoda pomno pregleda svakog vojnika da se uvjeri da su svi uredno odjeveni, a mač čvrst i siguran za igru. Predstojnica isto tako pregledava tancarice, provjerava da je nakit dobro pričvršćen, da je kosa pravilno spletena…

Tada ˝vojska˝ krene preko Zlinja prema plokati. Došavši na plokatu, kapitan kod glavara (obično je to načelnik općine) traži dozvolu za izvođenje igre:

«…Dopušća li Vaša voja

da izveden ples od boja…»

Nakon toga ide u crkvu pomoliti se pred oltarom sv. Vicence:

« Sveta Vice mučenice

našeg mjesta zaštitnice,

zagovor tvoj sveti išćen

za blagoslov Boga višnjeg.

Da svi ki su savnon došli

virni, zdravi doma pošli»

 

Tada župnik blagoslovi kapitana i cijelu kumpanjiju.

Sada je sve spremno i igra može početi. Sama se igra sastoji od 23 figure, od kojih se neke ponavljaju po tri puta, a traže izuzetnu spretnost i fizičku pripremljenost igrača. Igra se bez riječi, a vojnici pogledom prate kapitana koji im gestama izdaje zapovijedi. Svaka figura ima svoj naziv (npr. kapitan križa pijacu, spuž, korte, dupli punti…), a najzanimljivija figura je moštra (mačevanje). Tu svaki igrač ponosno iskazuje umijeće igranja i vještinu baratanja mačem.

Početak i kraj igre obilježen je barjaktarovim ponosnim vijanjem hrvatske trobojnice. Barjaktar (alfir) vije zastavu u vodoravnom položaju iznad glave, pazeći da zastavom slučajno ne dotakne nekoga od kumpanjola ili prisutne publike. Sam barjak dug je tri, a širok dva metra pa je za rukovanje njime potrebna snaga i izuzetna vještina.

Prije osnivanja samog Udruženja u Blatu je postojalo više kumpanjija. Svaki je imućniji plemić imao svoju družinu s kojom bi izvodio igru. Tako se znalo dogoditi da se istodobno na plokati nađu dvije vojske koje bi onda započele «borbu» za što bolje mjesto za igru. U spomen na ta vremena, od osnivanja Udruženja 1927. godine, svakih se deset godina ili prigodom neke druge velike svečanosti  izvodi tzv. kombatimenat, tj. borba dviju vojski. Nadmetanje započinju barjaktari koji, stojeći jedan nasuprot drugome međusobno udaljeni nekoliko koraka, viju svoje zastave nastojeći da onaj suprotni popusti ili mu se zastava zavije. Nakon te borbe, koja zna trajati dosta dugo (o čemu svjedoče stihovi… a da mi ni radi kapitana, drža bi te do mrklega mraka…), započeto nastavljaju kapitani. Oni se međusobno mačuju, moštravaju; oštro, junački. Na kraju jedan od njih popušta, a borba završava skidanjem kape i poljupcem, čime se iskazuje viteško poštovanje protivnika.